Predstavljamo djelo o srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni koje je objavljeno na japanskom jeziku u Tokiju 2013. godine. Autor knjige, Koichi Karasawa, diplomirao je na Wasedi Univerzitetu u Tokiju 1992. godine. Od 1997. do 1999. je kao državni stipendista studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a od 2002. radi na Filološkom fakultetu Wasedi Univerziteta kao lektor. Doktorsku disertaciju “Države i društva u Srbiji i Bosni srednjega vijeka - kruna i državni sabori (ili stanak)” odbranio je 2011. godine. Zahvaljujući svojim boravcima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kolega Karasawa je stekao brojna prijateljstva te je ostao u kontaktu s historičarima s kojima je blisko surađivao prilikom svojih istraživanja. Poslao nam je jedan primjerak svoje knjige te kraći sažetak njenog sadržaja kako bismo rezultate njegovog rada mogli podijeliti s našim čitateljima.

U svom doktoratu koji je 2013. objavljen kao knjiga, autor je nastojao japanskoj javnosti približiti tematiku srednjovjekovnog Balkana kroz prizmu odnosa između države i društva u Srbiji (1217-1459) i Bosni (1180-1463). Kako bi mogao razmatrati ove teme, diskutirao je o državnom saboru u Srbiji, ili stanku u Bosni, i o političkoj ideologiji, naprimjer, krunama kao apstraktnom pojmu u obje države. Pisao je o značaju i karakteru sabora ili stanka, te političkih teorija u Srbiji i Bosni. Ističe da su obje zemlje dio Evrope u geografskom smislu, ali da su se u srednjem vijeku nalazile u perifernoj zoni Evrope. Trudio se rasvijetliti problem do koje mјere su Srbija i Bosna slične državama u zapadnoj Evropi u državno-pravnom smislu, i kakva je razlika među njima. U svom zaključku autor ističe da su obje zemlje ipak činile sastavni dio evropskog političkog i društvenog miljea. Naročito su politička ideologija i institucije u Bosni bili bliži zapadnoevropskim modelima. 

O naznačenim temama autor je diskutirao na osnovu raznovrsnih dostupnih materijala među kojima istaknuto mjesto zauzimaju povelje, hagiografije, ljetopisi i pisma sastavljeni na slavenskom, latinskom i staro-italijanskom jeziku. Također se u istraživanju služio rezultatima do kojih su u svojim studijama došli istaknuti historičari poput Sime Ćirkovića, Nikole Radojčića, Teodora Taranovskog, Smilje Marjanović-Dušanić, Mihaila Dinića, Pave Anđelića, Dubravka Lovrenovića i Srećka Džaje. 

U prvom poglavlju Karasawa je obradio državni sabor u Srbiji, a u drugom stanak u Bosni gdje je napravljena komparacija ove dvije ustanove. U trećoj glavi se raspravlja o političkoj ideologiji u Srbiji, a u četvrtoj se ista tema obrađuje na osnovu bosanskih primjera. Peto poglavlje se bavi usporedbom različitih pojava u vezi s poviješću i političkom ideologijom u Srbiji i Bosni, naprimjer, ekspanzija državnih granica, organicizam države i crkve, običaj zavјeta o neotuđivosti imanja crkve, i slično.

Prvo poglavlje pretresa funkciju i karakter državnog sabora Srbije te predstavlja dva oprečna historiografska stajališta o tom pitanju. Kao prvo, Radojčić tumači da sabor u Srbiji nije nalik staleškoj skupštini u zapadnoj Evropi, i da je učestovovanje u saboru bila ‘dužnost podanika’, odnosno, plemića i svećenika. Nasuprot njemu, Taranovski ističe aktivnu ulogu i staleški karakter plemića u okvir saborskih djelatnosti. Sabor u Srbiji, istina, nije staleška skupština. On nije imao, naprimjer, pravo da bira prestolonasljednika. Ali ne treba odbiti činjenicu da se on razvijao kao institucija na koju je utjecala volja plemića i svećenika. Kada je kralj Dušan sklopio mir s Jovanom VI Kantakzinom 1342. godine, zabilježeno je da su svi zajedno došli do te odluke.

U drugom poglavlju se raspravlja o stanku u Bosni od kraja 14. do sredine 15. stoljeća. Mnogi podaci pokazuju da se tada razvio stanak kao prethodnik staleške skupštine. U tome su velikaši ili rusag igrali veoma aktivnu ulogu u državno-pravnom smislu, kao što je to pokazao u svojim studijama Mihailo Dinić. Velikaši su u stanku imali zakonodavnu ulogu, mogli su iskazati otpor prema kralju i određivati o nasljedniku prijestolja. Iako funkcija stanka podsjeća na primjere staleških skupština u zapadnoj Evropi, on se ipak razlikuje od njih po tome što velikaši ili rusag nisu sebe zatvorili u stalešku grupu. Može se smatrati da bi rusag postao ‘stalež’, u slučaju da su dopustili običnim i nižim plemićima učestvovanje u saboru. To se inače desilo u Hrvatskoj 14. stoljeća, kada je nekoliko plemićkih obitelji željelo ući među dvanaest plemena Hrvatske. Međutim, autor ističe, takva pojave se ne mođe pronaći u Bosni. To znači da rusag nije bio ‘staleška organizacija’ u punom smislu riječi.

Treće poglavlje razmatra političku ideologiju Srbije 14. i 15. stoljeća. Što se tiče političke ideologije o kruni u kasnom srednjem vijeku, pokazalo se u historiografiji da ima razlika između krune kao apstraktnog pojma koji predstavlja ‘državu’ i kralja kao smrtnog bića. Bilo je tako i u Srbiji gdje je kruna imala dvije funkcije. Kao prvo predstavljala je apstraktan pojam ali se istovremeno potčinjavala vladaru. On ju je koristio kao ukras koji ističe njegovo lično dostojanstvo. Ove dvije funkucije mogu se vidjeti i u pojmu ‘prijestolje’ koji se razlike od vladara. 

U četvrtoj glavi autor piše o kruni u Bosni tokom prve polovice 15. stoljeća. Nema sumnje da je pojam krune zaista regulirao svakodnevnu politiku koju su sprovodili kraljevi, plemstvo i državni službenici u Bosni srednjega vijeka. Međutim, također ističe da do sada nije iscrpno razmatrano u historiografiji kako je pojam krune pružao efikasne mjere kojima bi se spriječilo smanjenje zemlje ili separatizam od strane velikaša. Koristi primjer djelatnosti pojedinačnih plemića tokom Konavoskog rata (1430-1432), te naglašava da bi tadašnja politička situacija primorala kralja Tvrtka II na abdikaciju da ga nije podržavala većina plemića. To stoga što je Radivoj, član dinastije Kotromanića, tražio bosansko prijestolje uz podršku Sandalja Hranića, tadašnjeg najvećeg plemića u Bosni, u vrijeme dok je drugi bosanski velikaš Radoslav Pavlović ratovao s gradom Dubrovnikom. Dakle, Bosna se tada nalazila pred raspadom. Međutim, kada su dubrovački poslanici posjetili dvor kralja Tvrtka II 1432. godine, župan Dragiša Dinjičić je gostima predočio shvatanje o neotuđivosti državne teritorije. I vojvoda Juraj Vojsalić je odbio surađivati sa Sandaljem Hranićem koji je podržavao protukralja Radivoja 1434. godine. Po mišljenju autora bosanski velikaši su djelovali na taj način zato što su smatrali sebe sastavnim dijelom zajednice krune i mislili su da je Tvrtko II jedini legitimni kralj. Zbog toga Karasawa zaključuje da je kruna predstavljala realnu ‘moć’ svakodnevnoj politici u ovoj zemlji. No, i u Bosni se može smatrati da “vladar nije iznad zakona” što potvrđuje primjer kada kralj Tvrtko II nije mogao riješiti spor oko carine na Neretvi s Venecijom bez savjetovanja s velikašima 1422. godine. S druge strane, Dubrovčani su bili upoznati s tom pojavom jer su zahtijevali da treba ‘Bosna’ (to je, u ovome slučaju, kruna, kralj i velikaši) zaustaviti rat između Radoslava Pavlovića i Dubrovnika tokom Konavoskog rata. 

Peto poglavlje tretira razne teme i nekoliko primjera upućuje na funkcioniranje države i društva u ove dvije balkanske zemlje, poput problematike o državnoj ekspanziji u Srbiji i Bosni, organicizmu crkve i države u Srbiji i Bosni, i teoriji o neotuđivosti crkvenog imanja u Srbiji. U tom je poglavlju razmotreno kako je promjena državnih granica utjecala na kolektivna prava plemstva u Srbiji i Bosni. U Srbiji su se velikaši i obični plemići došli do novih posjeda šireći se na prostrane oblasti Makedonije i Grčke tokom protiv Vizantije od kraja 13. do polovice 14. stoljeća. Tokom ovog rata oni su se poistovjetili s pohodima koje su sprovedili vladari. Ovo se dogodilo vjerojatno zato što oni nisu željeli podijeliti ‘vlast’ s vladarom u okviru dotadašnjega kraljevstva (1218-1282) u staro-srpskoj zemlji. Suprotno tome, u Bosni tokom prve polovice 15. stoljeća velikaši su dobijali kolektivna prava postepeno. U okviru ovog poglavlja se dalje izvodi teorija o kruni kao apstraktnom pojmu koji vodi porijeklo od organicizma crkve i države. Autor nije pronašao nijedan primjer o organicizmu države u Srbiji, mada prema njegovom shvatanju postoji organicizam crkve (što se vidi u Hilandarskom tipiku). Karasawa ni u Bosni nije pronašao direktan dokaz za postojanje takvih primjera iako ukazuje na podatak iz 1430. godine kada Dubrovčani jednom prilikom kralja Tvrtka II nazivaju “glava”. Vezano za zavjet o neotuđivosti zemlje kraljevstva koji je davao kralj tokom inauguracije, njegovo porijeklo se može dovesti u vezu sa zavjetom o neotuđivosti crkvenih imanja koje su nadbiskupi i biskupi polagali rimskom papi, kao što to izlaže Ernst Kantorowicz. Autor se u obradi ove teme služio Karejskim, Hilandarskim i Studeničkim tipikom u Srbiji, ali u toj građi nije pronašao odgovarajući primjer. To obrazlaže shvatanjem da je Srbija pripadala pravoslavnom svijetu i da na nju nisu utjecale reforme rimskih papa iz 12. stoljeća.

Karasawa također naglašava da je ekspanzija državne teritorije utjecala na princip suverenost. Navodi primjer kada je Srbija širila svoju teritoriju ka jugu u 14. stoljeću, novopripojene oblasti su obuhvatale zemlje gdje nije živio jedan homogeni narod. Radilo se o zemljama Grka, Albanaca i Bugara. S obzirom na to, autor tumači da su vladari u Srbiji tada usvojili univerzalizam carstva kao princip integracije nehomogene zemlje po uzoru Vizantije. Bosna srednjega vijeka išla je drugim putem. Njezina teritorija se širila u principu u okvir homogene zemlje pa se teritorija “sve Bosne”  podudara s područjem gdje su važila moć i prava bosanskog plemstva. Velikaši su trebali raspraviti na stanku ukoliko bi se desilo nešto u vezi s ovom teritorijom, naprimjer, rat, ustupanje zemlja i razne stvari oko trgovine. 

Svoje djelo autor zaključuje tvrdnjom da na primjeru karaktera i funkcije državnih sabora, te na pojmu krune pokazuje da su Srbija i Bosna bile sastavni dio srednjovjekovne Evrope.

Na osnovu teksta Koichija Karasawe priredio Emir O. Filipović