Ponedjeljak, 04 Ožujak 2013 20:57
Ažurirano Četvrtak, 07 Ožujak 2013 16:52
Autor Marjan Drmač
„Quia cum ad noticiam nostram pervenerit per veridicas et claras informationes quod vos Vlacota Crancouich et Radin Tolilouich cum nostris sociis ad presens gabelloti in Bosna, videlicet Desevice, Choyniza et Dusina contrafeceritis multis consuetudinibus nostris antiquis quas habemus cum rege Bosne et presertim faciendo consetudines novas et impedimendo mercatores nostros quod non emant argentum, et precipiendo illis de contrata et de dictis mercatis quod non vendant argentum dictis nostris mercatoribus quod est contra omnia iura bonos mores et consuetudines et redundat in maximum damnum ipsis nostris mercatoribus...“ (14. mart 1413), Državni arhiv u Dubrovniku, Reformationes, XXXIV, 187v.
Prije 600. godina u jednoj odluci onovremene Dubrovačke vlade prvi put je spomenut rudnik i carina u mjestu Dusina. Tačnije, to je bilo 14. marta 1413. godine. Uz Dusinu u istom kontekstu tu se spominju Fojnica i Deževice, ali su ova mjesta u pisanoj građi Državnog arhiva u Dubrovniku poznata i od ranije. Za pokušaj historijske rekonstrukcije ovog spomena, odgovarajući dokument mi je ljubazno ustupio Prof. dr. Esad Kurtović. Iz dokumenta se da zaključiti kako su početkom druge decenije XV. stoljeća dvojica Dubrovčana Vlakota Kranković i Radin Tolilović bili na pozicijama carinika u Deževicama, Fojnici i Dusini. Oni su iznenada počeli onemogućavati ostalim dubrovačkim trgovcima da kupuju srebro u ovim rudnicima, na što nikako nisu imali pravo. To je izazvalo burnu reakciju dubrovačke vlade koja 14. marta 1413. g. donosi stroge odredbe protiv ovih prijestupnika. Uz upozorenje da su kršili mnoge stare običaje „quas habemus cum rege Bosne“ time što su sprečavali dubrovačke trgovce da kupuju srebro u deževičkoj carini i zabranjivali onima iz samog mjesta da ga prodaju Dubrovčanima, ovim carinicima je izloženo da u roku od mjesec dana moraju javno objaviti u Deževicama da svaki dubrovački trgovac može u ovom trgu slobodno i sigurno kupovati srebro i drugu robu od koga hoće i kako mu se svidi. Da bi se stalo na put mogućnosti za obnavljanjem takvih pokušaja, spomenuto naređenje je daljim svojim tekstom predviđalo i kaznu od hiljadu perpera i tri mjeseca zatvora ukoliko bi Kranković i Tolilović uvodili neke nove carine u mjestima koja su držali u svome zakupu. Bojeći se, vjerovatno, određene intervencije sa strane, dubrovačka vlada je na kraju odluke od njih dvojice tražila da se ne smiju zbog toga žaliti bosanskom kralju i njegovoj vlasteli, niti ih o bilo čemu pismeno obavještavati.
Literatura:
Десанка Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, Веселин Маслеша, Сарајево, 1978, 67-68; Ista, „Fojnica u srednjem vijeku“, Fojnica kroz vijekove, Skupština opštine Fojnica-Veselin Masleša, Fojnica-Sarajevo, 1987, 37; Ђуро Тошић, „О понашању дубровачких цариника у руднику Дежевице“, Годишњак друштва историчара Босне и Херцеговине, Година XXXIV, Друштво историчара Босне и Херцеговине, Сарајево, 1983, 148-149; Ćiro Truhelka, „Crtice iz srednjega vijeka“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (dalje: GZM BiH), XX, Sarajevo, 1908, 424, bilj. 1; Vlajko Palavestra, „Historijska narodna predanja i toponomastika u Fojnici i okolini“, GZM BiH, Etnologija, Nova serija, sv. XXVII./XXVIII, Sarajevo, 1972/73, 146.
Marjan Drmač
